Špageti vestern je specifična podvrsta vestern filmova koja je nastala u Italiji 1960-ih godina. A premda su inspirirani američkim vesternima, “špageti vesterni” razvili su prepoznatljiv stil. Naime “italovesterni”, kako se ponekada nazivaju, puno su siroviji, nasilniji, ciničniji i vizualno upečatljiviji. Tako umjesto slavljenja idealiziranih junaka i romantiziranih pogleda na osvajanje Divljeg zapada, ovi su filmovi prikazivali moralno ambivalentne likove, beskrupuloznu pohlepu i surovost granice.
Termin “špageti vestern” isprva je bio podrugljiv izraz kojim su američki kritičari omalovažavali te jeftinije, europske kopije žanra. No s vremenom je taj pojam postao znak kvalitete i posebne estetike. Ti filmovi su uglavnom snimani u Italiji i Španjolskoj, naročito u pustinjskim dijelovima Almeríje, koji su služili kao zamjena za američki jugozapad. Redatelji poput Sergia Leonea, Enza G. Castellarija i Sergia Corbuccija obilježili su ovu eru, a njihov rad utjecao je na čitave generacije redatelja, uključujući Quentina Tarantina.
Jedna od najvažnijih odlika špageti vesterna je glazba, često djelo maestra Ennia Morriconea. Njegove hipnotične i inovativne partiture – uz korištenje zvižduka, električne gitare, zborova i neobičnih instrumenata – uvelike su doprinijele atmosferi i identitetu ovih filmova. Također, režija i montaža bili su iznimno stilizirani. A dugi kadrovi, krupni planovi očiju, nagli zumovi i ekstremno nasilje postali su zaštitni znak.
Za razliku od američkog vesterna u kojem su “dobri” i “zli” jasno razgraničeni, špageti vestern donosi “sivu zonu”
Naime, glavnog protagonista često motivira osobni interes. A pravda skoro pa uvijek dolazi iz cijevi revolvera, a ne iz zakona. Likovi poput “Čovjeka bez imena” simboliziraju moralnu dvosmislenost i otuđenost – savršeno odgovarajući duhu 60-ih godina 20. stoljeća, kada je publika sve više preispitivala autoritet i tradicionalne vrijednosti.
Dodajmo da je zlatno doba špageti vesterna trajalo je od 1964. do 1973. godine. No, ovaj filmski žanr je s vremenom izblijedio jer su se i ukusi publike mijenjali. Ipak, ovaj filmski žanr je ostao snažno prisutan u filmskoj povijesti kao izvor inspiracije i kao dokaz da reinterpretacija žanra izvan matičnog kulturnog konteksta može dati svježe i nezaboravne rezultate. Ukratko, žanr špageti vestern je možda započeo kao jeftina alternativa, no s vremenom je razvio vlastiti jezik, mitologiju i poetiku koja ih čini vječnima. Mi smo izdvojili šest po nama najboljiv italovesterna, a popis od TOP 50 možete doznati na IMDB-u.
Šest najboljih špageti vesterna:
- Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo | The Good, The Bad, and the Ugly | 1966.)
Vrhunsko djelo Sergia Leonea koje prati tri anti-junaka u potrazi za zakopanim zlatom. Film je poznat po antologijskoj glazbi Ennia Morriconea i spektakularnim duelima. - Za šaku dolara (Per un pugno di dollari | A fistful of Dollars | 1964.)
Prvi dio tzv. “Dollars trilogije” i prekretnica za Clinta Eastwooda. A riječ je o neautoriziranoj adaptaciji Kurosawina filma Yojimbo, s minimalističkim dijalogom i brutalnom atmosferom. - Django (1966.)
Kultni film Sergia Corbuccija s Francom Nerom u ulozi čovjeka koji vuče mrtvački kovčeg. Izuzetno nasilan i mračan, inspirirao je brojne nastavke i parodije. - Jednom davno na Divljem zapadu (C’era una volta il West, 1968.)
Ep koji je Leone stvorio kao svojevrsni oproštaj od vesterna. Film odiše melankolijom i iznimnim tempiranjem, a u njemu igraju Henry Fonda i Charles Bronson. - Veliko tiho (Il grande silenzio, 1968.)
Snježno okruženje i nijemi revolveraš čine ovaj film unikatnim unutar žanra. Pesimističan i politički nabijen, završava iznenađujuće mračno. - Sabata (1969)
Glavni lik Sabata, u izvedbi Leeja Van Cleefa, koristi čudnovate naprave i trikove. Film je poznat po camp stilu i gotovo stripovskoj estetici.
VIDEO TRAILER | The Good, The Bad, and the Ugly | A fistful of Dollars
Pročitajte više na Zgportal.com
