Cijeli svijet se ovih dana prisjeća nesreće u nuklearnoj elektrani “Vladimir Iljič Lenjin”, smještenoj oko 130 kilometara sjeverno od Kijeva. Naime, u ranim jutarnjim satima, točno u 1:23, 26. travnja 1986., eksplodirao je četvrti reaktor u nuklearki u Černobilu. Nakon toga je to područje evakuirano i danas tamo borave samo rijetki.
Mihovil Pirnat posjetio je Černobil i Pripjat kao student 2010. godine. Naime, imao je grupu Croatia Infiltration, gdje su članovi fotografirali i snimali napuštenu arhitekturu. “Zanimalo me kakav je osjećaj biti u gradu koji je napušten. Nitko se nije usudio od mojih prijatelja ići, a i bilo je to skupo, pa sam na kraju sam otišao. Dosta luda priča i iskustvo”, kaže Mihovil.
Sada je sve to malo drugačije od vremena kada je on bio, naime tada 2010. nije bilo toliko turističkih tura kao danas. Našao je agenciju s kojim je otišao. “Sjećam se da je put od Kijeva do tamo bio po cestama punih rupa, izmorila me ta vožnja jer je trajala jako dugo. Kada smo došli do prve kontrolne točke, malo to sablasno djeluje jer to čuvaju vojnici s dugim cijevima, dobili smo uputu da ne smijemo fotografirati tada, da nas mogu vratiti u bilo kojem trenutku natrag. Imao sam u jednom trenutku kao da ulazim u ratnu zonu, malo sam se i prepao. Primijetio sam da je priroda predivna, nema smeća, sve je zeleno. Čudan spoj ljepote i nečega što je nestvarno”, kaže Mihovil.
Požari tijekom ljeta
Nakon prolaska kontrolne točke došli su do sela Černobil i tamo su im objasnili da jedini ljudi koji tamo službeno borave su vojnici i vatrogasci. “Vatrogasci su im najvažniji jer preko ljeta ima puno požara. Puno se kuća, koje su bile kontaminirane, u okolnim selima sravnilo sa zemljom i ostalo je puno stakla, pa se kada je sunce jako zapali to područje. Ako se dogodi požar, s obzirom da je to radioaktivno, kao i biljke, onda se radijacija diže u atmosferu. Jako je važno je da se ti požari što prije ugase, jer dolazi do kontaminacije. Zanimljivo je da se oni i dan danas bore s posljedicama i čuvaju da se ne dižu radioaktivni oblaci”, priča nam Mihovil.
Nesreća u nuklearnoj elektrani dogodila se tijekom eksperimenta kojim se pokušalo utvrditi mogu li turbine, u slučaju nestanka vanjskog napajanja, osigurati dovoljno energije za hlađenje reaktora dok se ne uključe dizelski generatori. U to vrijeme u nuklearku su došli likvidatori dobrovoljci iz cijelog Sovjetskog saveza kako bi pomogli u spašavanju, čišćenju elektrane.
“Ušli smo u zgradu, koja izgleda kao škola, gdje su nam održali predavanje što je sigurno i što se ne smije. Bilo nam je zabranjeno da odemo bilo gdje, odnosno tamo gdje nam ne dopušta vodič. A vodič je bio simpatičan vojnik, naglasio je da ne odlazimo u prirodu, da ne diramo biljke, da smo u zgradama, da ne dižemo prašinu, da ne diramo rukama što ne trebamo. Dobili smo i Geigerov brojač u slučaju da naletimo na nešto što ima veću razinu radijacije, da se odmah maknemo”, pojašnjava Mihovil.
Ručak u Černobilu
Ispričao nam je i kako su ručali u Černobilu. “Dobili smo ručak, koji smo jeli s njima u toj kantini. Dođe hrana, a nas je bilo šest, sedam. Malo smo se gledali, kao jest ćemo tu ručak… Samo ti ga daju, ne želiš odbiti, a nije ti svejedno početi jesti. Oni to namjerno tako naprave, pa su nam pokazali kako to funkcionira. Tada su imali posebne sobice, unutar zgrade, u kojima su uzgajali salatu, povrće, jestive biljke. Svaki plod koji uberu stave u neki uređaj koji mjeri razinu kontaminacije i provjerava se je li nešto malo radioaktivnije ili nije.
Smislili su poseban sustav da se oni mogu hraniti s normalnom hranom, ali ručak je bio super. A njima je bilo smiješno, serviraju ručak i onda gledaju tko će prvi pitati, prvih par minuta svi šute i ne žele početi jesti. Ali jako su prijateljski nastrojeni, sve objasne i onda počneš jesti”, prisjeća se Mihovil.
Mihovil je bio u Černobilu kada još nije bio postavljen novi sarkofag oko reaktora 4. Tada je kaže taj dio bio otvoren. “Ljetni dan, toplo, ptice cvrkuću, idila, a ti stojiš ispred i ne možeš vjerovati što se tu dogodilo. Odjedanput kako je vjetar promijenio smjer alarm je krenuo pištati na Geigerovom brojaču, pokazivao je visoku razinu radijacije. To mi je bilo jezivo, od jednog milog, spokojnog momenta shvatiš gdje si. Ništa ne osjećaš na sebi, samo shvatiš da ti nešto prijeti. Onda shvatiš da je to i dalje jako opasno”, kaže naš sugovornik.
Priroda je prekrila grad
Stanovnici obližnjeg grada Pripjat evakuirani su tek dan i pol do dva nakon nesreće, kada su već bili izloženi visokim razinama radijacije. Grad, u kojem je živjelo oko 50.000 ljudi, nikada više nije naseljen i danas je poznat kao grad duhova. Ukupno je evakuirano oko 350.000 ljudi.
“Pripjat sam po sebi je zanimljiv. Kada smo se počeli voziti od reaktora prolazili smo kroz nekakve šume i onda kada sam bolje pogledao shvatio sam da to nije šuma, nego to je drveće koje to naraslo. Ulice i zgrade se ne vide od drveća, izgledalo je kao nekakva džungla.
Mislio sam da ćemo doći u grad i nešto vidjeti, ali onda shvatiš ne već si u gradu. Priroda je toliko prekrila zgrade. Kada smo došli na glavni trg, shvatio sam gdje sam. Nema nikog živog osim nas, to je sablasno i jezivo i zapitaš se o svemu u životu”, kaže Mihovil.
Objava Sablasno iskustvo Zagrepčanina Mihovila u Černobilu: ‘Alarm se odjednom oglasio’ pojavila se prvi puta na Zagreb.info.
Pročitajte više na Zagreb.info
