Egzistencijalizam je filozofski pravac koji stavlja naglasak na pojedinca, njegovu slobodu, odgovornost i potragu za smislom u svijetu koji je često kaotičan, ravnodušan ili apsurdan. Umjesto da nudi čvrste sustave, zakone ili dogme, egzistencijalizam polazi od konkretnog ljudskog iskustva. Točnije, od činjenice da postojimo i da moramo odlučiti što ćemo s tim postojanjem.
Korijeni egzistencijalizma sežu do Sorena Kierkegaarda (1813.-1855.), danskog filozofa koji je prvi jasno formulirao ideju da je pojedinac iznad apstraktnih sustava. Kierkegaard je naglašavao važnost osobnog izbora i vjere, ali ne vjere kao sigurnosti, nego kao skoka u neizvjesnost – kao suočavanja s vlastitom tjeskobom pred beskonačnošću. Njegovo je djelo otvorilo vrata filozofskom suočavanju s problemima smisla, slobode i autentičnosti.
U 20. stoljeću egzistencijalizam dobiva puni oblik kroz djela filozofa kao što su Martin Heidegger, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir i Albert Camus. Iako se razlikuju u mnogim pogledima, svi oni dijele temeljno uvjerenje: “egzistencija prethodi esenciji”. Drugim riječima, čovjek prvo postoji – baca se u svijet bez unaprijed zadanog smisla – a tek zatim kroz svoje izbore, djelovanje i odnose stvara ono što on jest.
Egzistencijalizam je filozofija koja ne nudi lagane odgovore
Sartre, vjerojatno najpoznatiji egzistencijalist, tvrdio je da je čovjek osuđen na slobodu. Nema Boga i nema univerzalnog morala koji bi nas vodio. Postoji samo slobodan izbor i potpuna odgovornost za posljedice. Ta sloboda nije oslobađajuća u trivijalnom smislu, već je često teret, jer nas nitko drugi ne može opravdati osim nas samih. U tome leži egzistencijalna tjeskoba. Albert Camus je, iako se nije volio nazivati egzistencijalistom, ponudio važan doprinos kroz ideju apsurda. Ukratko, čovjek traži smisao u svijetu koji ne daje odgovore. I taj sukob između ljudske potrebe i šutnje svijeta stvara apsurd.
Camus ne vidi rješenje u predaji, nego u prkosu – poput Sizifa koji kotrlja kamen znajući da je sve uzalud, ali ne odustaje. Simone de Beauvoir, uz to što je bila bliska Sartreu, otvorila je egzistencijalističke teme prema pitanjima roda i društvene uvjetovanosti. U Drugom spolu pokazuje kako se žena ne rađa kao “druga”, nego takvom postaje kroz strukture moći i društvena očekivanja.
Egzistencijalizam je filozofija koja ne nudi lagane odgovore. On traži da svaki pojedinac sam pronađe smisao. I to ne apstraktno, već kroz vlastiti život, odluke, odnose i djelovanje. U tome se nalazi i njegova snaga i njegova težina – ne postoji unaprijed zadani put, ali postoji sloboda da ga sami iscrtamo. U svijetu punom nesigurnosti, egzistencijalizam nas ne pokušava utješiti – on nas poziva da budemo autentični, svjesni i odgovorni. Jer, kako je rekao Sartre: “Čovjek nije ništa drugo doli ono što sam od sebe napravi.”. Više o ovom filozofskom pravcu možete doznati na Wikipediji.
Pročitajte više na Zgportal.com
