Drugi gost emisije popularne HTV-ove emisije ‘Nedjeljom u 2‘ bio je pisac, književnik i dragovoljac Domovinskog rata Robert Međurečan. Nakon što je svoju priču s javnošću podijelila spisateljica i bivša pripadnica HOS-a Ivana Šojat, Međurečan je otkrio kako danas radi kao recepcioner u Domu za starije.
Odmah na početku rekao je kako se korisnici doma većinom ne bave političkim podjelama te da su njima teme ustaša i partizana negdje između 78. i 130. mjesta na top listi.
“Oni imaju dovoljno godina da razumiju što je primarno. Ne bave se efemernim stvarima, nego rješavaju one primarne stvari” istaknuo je, a potom se prisjetio svoje mladosti i odrastanja.
Surova realnost rata
“Dečko sa zagrebačkih ulica, odrastao i formiran 80-ih godina – dijete Novog vala, istinskog Radija 101 i ‘zločeste djece’, koje je uživalo u svemu lijepom što je to vrijeme nosilo, u Zagrebu obnovljenom za Univerzijadu”, prisjetio se.
Njegovo bezbrižno odrastanje prekinuto je užasima rata. “Shvaćaš da više nisi besmrtan. Da je smrt tu. Smješka se i puše svoj ledeni dah u tebe, i da nemaš vremena. Da moraš paziti na sebe i na sve oko oko sebe”.
Opisao je to kroz trenutak kada je gitaru zamijenio vatrenim oružjem, jer je to bila surova realnost tog vremena.
Gitaru zamijenio oružjem
“Takvo je vrijeme bilo. Nisam ja bio jedini. Tisuće ljudi su tako iz očaja i straha dolazili do oružja jer su se bojali. To su gruba stvarno vremena, kad gitaru Fender moraš mijenjati za Kalašnjikov”, istaknuo je.
Rat ga je zatekao dok je studirao na trećoj godini Veterinarskog fakulteta. “Ja sam 1991. i 1992. bio u ratu. I čim se potpisalo ono primirje, ja sam se ‘skinuo’ i išao dalje na fakultet”
No, povratkom s ratišta, pokušao je nastaviti s fakultetom, ali ratne rane ostavile su svoje posljedice. “Više ništa nije bilo isto. Nisam ja bio isti, izgubio sam fokus. Nekoliko godina nakon rata mi je trebalo da dođem k sebi. Nisam mogao završiti fakultet, morao sam ga ostaviti”.
Pisanje kao lijek
Surovu realnost ratnog stanja opisao je sljedećim riječima “Rat je prilično jednostavna stvar, radiš sve da preživiš, ništa drugo. Ne zanimaju te računi, curi li pipa u kupaonici. Ali kad se vratiš u civilstvo, tada se morate ponovno vratiti u sav taj šušur dogovora, tih sitnih stvari. Morate se natjerati da vam one budu ponovo važne”.
Sve ono potisnuto u sebi odlučio je ispoljiti kroz pisanje. Naveo je kako je bio mlad i gnjevan čovjek koji je vidio da ideali zbog kojih je otišao se ne ostvaruju onim ritmom kako je mislio.
“Krenuo sam s pisanjem kao mogućnost autoterapije. I to je krenulo, to je bilo dobro. Jer sam podijelio muku i mrak i strah i gnjev s papirom, nekako je odmah lakše”, pojašnjava.
O domoljublju
“Domoljub neće odnijeti noću krupni otpad u neku šumu. Pravi domoljub neće betonirati obalu ispred apartmana koje je ilegalno sagradio. Da ne govorim o nekim većim stvarima, porezu, korupciji. On će biti dobar pred svojim susjedima bez obzira. Pomoći će. To je pravi domoljub”, pojasnio je svoje viđenje domoljublja.
Kao ključ života u zajednici, navodi obrazovanje i prihvaćanje. “Prije svega moramo se bolje obrazovati, ali to je na duge staze. Trebamo uvažavati razlike. Moramo biti zajedno, ali zajedno u različitostima. To zvuči patetično, ali to je zapravo istina.
Jer na kraju krajeva i mi smo u ratu bili različiti. Jedan je bio panker, drugi je slušao narodnjake”, poručio je.
Objava ‘Dečko sa zagrebačkih ulica’ gostovao kod Stankovića: ‘Domoljub neće odnijeti noću krupni otpad u neku šumu’ pojavila se prvi puta na Zagreb.info.
Pročitajte više na Zagreb.info
